Slikarstvo Gotike

Meni

Gotika

Slikarstvo u gotici

Slikarstvo:

Vodeća grana slikarstva je VITRAJ – slika na prozorskom staklu
- proizvodnja bojenog stakla vezana za velike radionice pri katedralama – crtači su pod utjecajem kipova koje vide na katedrali
- nisu mogli proizvesti velike komade stakla zbog primitivne tehnike, pa su to komadići bojenog stakla povezani olovnim trakama – poput mozaika, a samo su finije detalje (kosu, oči) crtali na staklu
- djeluju kao raznobojni filtri, mijenjaju karakter obične dnevne svjetlosti
- najljepši sačuvani su u Chartresu

i dalje kao važna grana slikarstva ostaju ILUMINIRANI RUKOPISI – karakteristike kao i u kip. – vitki likovi, pažljivo prikazivanje detalja iz prirode

Karakteristike got. slikarstva općenito:

Obrnuta perspektiva – umjetnici primjećuju da se stvari smanjuju u daljini, ali nemaju još razvijen sistem, i crtaju po sjećanju, a ne izravnim promatranjem

Narativnost – za razliku od sažete romanike, gotika je jako brbljava, ne samo da će prikazati sve što se spominje već će i dodavati

Gotičko slikarstvo

Giotto di Bondone, "Oplakivanje Krista", 1305. Giotto je bio prvi veliki individualni gotički majstor, ujedno uzor slikarima nadolazeće renesanse.

Slikarstvo rane gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.
Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno "novobizantskim" stilom koji je uslijedio nakon križarskog osvajanja Carigrada godine 1204.

Gentile da Fabriano, "Poklonstvo Maga", 1423.
Preokret u slikarstvu 14.stoljeća donosi talijanski umjetnik Giotto di Bondone. Njegovi prethodnici bili su Cimabue i Duccio , koji već krajem 13.stoljeća počinju prirodnije prikazivati likove te naglašavaju voluminoznost tijela i prostornost slike. Slikarstvo Giotta označava prekid s dotadašnjom ptičjom i obrnutom perspektivom a također uvodi novu narativnost u vjerske prizore. Giotto zapostavlja ulogu arhitektonskih okvira, dubinu prostora oblikuje položajem i veličinom ljudskih figura, naglašavajući time prostorne planove slike. Giotto je izvršio velik utjecaj na druge umjetnike a njegovi najpoznatiji radovi nalaze se u Firenzi, Padovi i Assisiju.
Slikari srednje i sjeverne Europe preuzeli su od talijanskih umjetnika narativnost, prikaze krajolika i prostornost slike.
Francusko gotičko slikarstvo početka 15.stoljeća obilježili su Flamanci, braća iz Limbourga koji su bogato oslikali molitvenik vojvode od Berryja (Tres riches du Duc de Berry). Pritom su vrlo detaljno prikazali kalendarske mjesece sa svim popratnim ljudskim radovima i promjenama prirode.
Oko 1400.godine u Europi se spajanjem sjevernih i talijanskih tradicija razvio tzv. međunarodni stil, koji je obuhvaćao slikarstvo i kiparstvo. Obilježava ga naturalizam prikaza s naglašavanjem detalja, važnost dubine prostora te meko oblikovanje ljudskih figura i draperija. Najvažniji talijanski slikar međunarodnog stila bio je Gentile da Fabriano, koji je uz naturalizam detalja i elemente fantastičnog, unio i novu upotrebu svjetlosti na slici.

Vitraji s rozete i lanceta sjevernog transepta katedrale u Chartresu iz 13. st.

Slikarstvo vitraja

Kovač i bačvar, detalj vitraja iz Chartresa, 13. st.
Staklene površine gotičkih katedrala nisu bile pogodne za razvoj slikarstva. Dakle, fresko-slikarstva i nema jer nema velike površine zida zbog mnogo prozora. U crkvama širom Europe prestali su se u razdoblju gotike izrađivati veliki narativni ciklusi. No tu su zato vitraji (vitraži) - komadi stakla se spajaju međusobno tankom linijom olova i to po konturama likova; veći dijelovi stakla uglavljeni su u rame od lijevanog željeza. Kompozicije vitraja su dvodimenzionalne, bez perspektive. Boje su prozirne, najčešće crvena, plava, žuta i zelena. To su većinom izabrane scene u kojima se pojavljuju likovi živih ličnosti s kršćanskim ikonografskim likovima. (vitraji Chartresa – Reimsa itd.) Krajem 14. st. napušta se takav monumentalni način komponiranja vitraja, boje postaju raznovrsnije i uvodi se perspektiva.

Trecento u Italiji

Giotto di Bondone, Krist ulazi u Jeruzalem, freska iz kapele Arena u Padovi, oko 1305.

Simone Martini, Križni put, freska iz kapele Orsini, 1333., 25 × 16 cm, Louvre, Pariz.
U Italiji gotička arhitektura nije nikada dostigla vrhunce Francuske i Njemačke, ali je Italija bila pod utjecajem Bizantske umjetnosti, a posebno njihova slika na drvetu. Tako da će se prvo gotičko slikarstvo razviti upravo u Italiji. Imućni pojedinci poručivali su slike na drvenoj podlozi za privatnu upotrebu, ponekad su se radili i poliptisi (povezane slike na više dasaka). Svaki poliptih završavao je prelomljenim lukom, a prizori na drvenoj dasci oivičavali su se stupovima. Pozadina je najčešće zlatna, likovi su idealizirani, božanski, ponekad se u scene uvode elementi pejsaža. Slikari su težili prikazati prostor, ali još nisu svladali perspektivu.
Giotto di Bondone je najvažniji slikar Gotike; on je prvi uskladio prizor slike i povezao ga s prostorom gledaoca (tako što je sliku spustio na očište promatrača). Likovi na njegovim slikama čvrsto stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom trodimenzionalni, a ne plošni. Prvi je u Europskom slikarstvu krenuo u izražavanje osjećaja u stvarnom životu putem svojih likova. Njegovi suvremenici Duccio i Simone Martini postižu podjednako zavidne rezultate.