Meni 

Općenito o moderni

općenito o moderni

pravci u moderni

predstavnici u moderni

galerija moderna

MODERNIZAM

Modernizam je dinamičan i relativan pojam koji se koristi da se označe suvremene pojave u literaturi, umjetnosti, odnosno ono što je novo, inovativno u odnosu na tradiciju. U tom značenju pojam je preuzet iz francuskog jezika. U njemačkoj literaturi se koristio termin moderna. Pored toga ovaj izraz se koristio da označi i naturalizam, dekadencu, impresionizam, simbolizam, futurizam, dadaizam, ekspresionizam, neoromantizam, nadrealizam, egzistencijalizam.


 

UVOD
 

Industrijskom revolucijom stvorila se mogućnost masovne i zato jeftine proizvodnje. Ona se, međutim, iskorištavala za reprodukciju vec postojećih oblika, nastalih kao izraz jednog drugog vremena drukčijim načinom proizvodnje i u druge svrhe. Takav odnos prema novim mogućnostima nastao je onom istom situacijom koja je stvorila pseudoarhitekturu.

Industrijski proizvedeni predmeti, koji su po obliku reprodukcija, kopija rukom proizvedenih predmeta iz prošlih epoha, nemaju u sebi nikakve nove vrijednosti koje bi mogao stvoriti novi tehnički postupak, a ni vrijednost predmeta koje kopiraju. To vrijedi ne samo za upotrebne predmete, vec i za duhovne vrijednosti, koje u toj masovnoj proizvodnji doživljavaju jeftinu rasprodaju, pa i za prostorno-plastični okvir u cjelini, likovni izraz itd. Masovnost neumjetničke proizvodnje (kič) XIX. v. uzrokuje nagli gubitak osjetIjivosti, pa se autentični, izravni i istinski izraz zamjenjuje i prihvata u lažnom ruhu imitacije.

Velika potražnja nove velegradske publike za pseudoumjetničkom proizvodnjom, koja je odraz gubitka i neposjedovanja osnovne osjetljivosti za likovne kvalitete, uzrok je da su slikarstvo i skulptura bili većinom ilustracija, anegdota i da su zadovoljavali u prvom redu zahjev za dopadljivošću, lažnom reprezentativnošću, pseudodekorativnošću.

Naglim procesom industrijalizacije nestaju svi stari okviri života jer su se pokazali kao neadekvatni i u prostorno-plastičnom i u psihosocijalnom smislu. Nova rješenja su sporadična i samo su pokušaj humanizacije jednoga negativnog procesa - raspadanja starih okvira. Paralelno s njima i dalje postoji deformirani grad i neoblikovana tehnička sredina na različitim stepenima razvoja.

U tim uslovima dezintegrira se cjelovita svijest građanske ličnosti s kraja XIX. v. koja sukob s novim tehničkim svijetom, što se u društvenim odnosima očituje nastupom proletarijata, doživljava kao sukob, jaz između sebe i svijeta. Tu neravnotežu i konfliktno stanje ona pokušava prevladati razvijanjem samo jednog elementa svoje duševnosti - emotivnoga, racionalnog, aktivnog - i tako se deformacijom vlastite individualnosti prilagođava i ostvaruje jednu novu psihosocijalnu organizaciju.

Građanin koji ne pristaje na nestanak građanskog svijeta i koji se zato ne moze uključiti u ideologiju tog svijeta u za lasku, koji ne moze prisustvovati svojoj vlastitoj deformaciji, nestanku cjelovitosti svoga »ja«, mora sukob riješiti bijegom iz svijeta kojemu se ne može prilagoditi.Taj bijeg zbiva se putem svjesnih ili nesvjesnih identifikacija s nekim prvobitnim stanjima i prošlim rješenjima.

 Ti složeni psihosocijalni procesi mogu se povezati s genezom modernih umjetničkih pravaca - s razvojem ekspresionizma, kubizma, futurizma, simbolizma, naivne umjetnosti i nadrealizma. Jasno je, medjutim, da se ne moze izjednačiti psihosocijalna realnost jedne klase manifestirana u ponašanju prosječnog pojedinca -građanina sa sadržajima koji su kod umjetnika osviješteni i artikulirani. Intenzitet doživljaja artikulira se u stav (ili konačno i apsolutno u umjetničko djelo) koji je onda, ne samo izraz postojećeg, vec upravo zbog konzekventnosti i artikuliranosti, i negacija (ili bar zahtjev za negacijom) postojećeg.