Gotika

Meni

Gotika

Općenito o gotici

Opće karakteristike umjetnosti gotike

Giotto di Bondone, "Oplakivanje Krista", 1305. Giotto je bio prvi veliki individualni gotički majstor, ujedno uzor slikarima nadolazeće renesanse.

Isprva stil francuskih katedrala, gotika se do kraja 14.stoljeća razvila u mnogo svjetovniji umjetnički smjer poznat pod nazivom međunarodni stil ili internacionalna gotika. Ovaj se stil nastavio do kasnog 15.stoljeća kad ga je zamijenila renesansa.

Vremensko trajanje gotike razlikuje se u u određenim područjima, primjerice dok se u Italiji već od 14.stoljeća javljaju ideje humanizma i individualizma svojstvenih ranoj renesansi počevši od Petrarke , u Engleskoj gotika traje i do 17.stoljeća. U Španjolskoj se gotika isprepliće s maurskom umjetnošću.

Osim u arhitekturi, gotička umjetnost najprisutnija je u skulpturi , vitrajima, freskama , štafelajnom slikarstvu i u iluminiranim rukopisima.

Gotičku umjetnost karakterizira velika narativnost, kroz sve vidove umjetnosti "priča se priča", bilo da se radi o vjerskim motivima ili o svjetovnijoj tematici. Religijski prizori često su uključivali i prizore iz prirode, poput alegorija, prikaza mjeseci, zodijakalnih znakova, sezonskih poljoprivrednih radova i sličnoga.

Svjetovna umjetnost jačala je pod utjecajem razvoja gradova, trgovine i ekonomije, što je omogućilo bogatijem sloju da naručuje izradu zavjetnih skulptura ili iluminiranih rukopisa. Razvoj književnosti također je utjecao na nove svjetovne motive u likovnoj umjetnosti. Novoosnovani cehovi okupljali su i evidentirali umjetnike koji su bili smatrani vještim obrtnicima, zahvaljujući čemu danas znamo imena brojnih gotičkih majstora.

Arhitektura

Prvim građevinama gotike smatraju se pariška crkva Saint Denis, koju je oko 1140. godine dao izgraditi opat Suger , a zatim katedrala u Chartresu. Zapadni portal Chatresa uokviren je skulpturama burgundskih majstora, koje su ujedno označile razdoblje zrele ili klasične gotike- u harmoničnom spajanju arhitekture i skulpture.

Ca'd'Oro, Venecija, cvjetna gotika iz prve pol. 14.st, stil koji se zadržao do 16.stoljeća.

Ranija romanička crkvena arhitektura bila je obilježena širokim plohama, zbijenošću i masivnošću. Nasuprot tome, gotička arhitektura teži visini, prozračnim formama i "nedokučivom prostoru". Arhitektonski elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i snažnih kontrafora, naglašavaju visinu građevina. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju visoku prozori, koji ispunjavaju prostor crkve svjetlošću.

Graditelji gotičkih katedrala također koriste bogatstvo obojene svjetlosti putem vitraja, čime crkveni prostor gubi težinu i postaje transcendentalan.

Rana gotika obuhvaća razdoblje 12. i početka 13.stoljeća a obilježena je jasnoćom, čistoćom i disciplinom arhitektonskih okvira, koji se još oslanjaju na romaničku tradiciju. U zreloj gotici dolazi do postupne dominacije skulpture u odnosu prema arhitekturi.

Kasna gotika od 14.stoljeća nadalje, donosi gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije. Obilježena je pretrpanošću ukrasima, pojavljuju se ukrasi u obliku plamena ("plamena gotika"), cvjetova ("cvjetna gotika") i sl.

Venecija 15.stoljeća primjer je talijanske cvjetne gotike, bazirane na romaničkoj arhitekturi koja je "razbijena" mnoštvom ukrasa, detalja, kao i zvjezdastim i mrežastim svodovima.

Kiparstvo Gotike

Najvažnija klasična gotička umjetnost prisutna je na skulpturama koje ukrašavaju zidove katedrala poput Portala kraljeva u Chartresu. Skulptura koja je u doba romanike i rane gotike bila potpuno u funkciji arhitekture, tijekom gotike se polako oslobađa iz arhitektonskog okvira i dobiva sve veći značaj.

Crkvena skulptura najčešće prikazuje tri glavna motiva: svakidašnji život (godišnja doba, mjeseci važni za poljoprivredu); moralni život (borba kreposti i mana), i misaoni (slobodni život, preuzet iz antike). Skulpture svetaca, kraljeva, alegorijskih i drugih likova na portalima katedrala daju najbolji primjer umjetničkog razvoja koji je prethodio potpunom oslobađanju skulpture u renesansi.

Kiparski motivi gotike su prvenstveno ograničeni na crkvenu skulpturu s religijskim i moralizatorskim prizorima. No ovo doba donosi i pojavu prvih individualnih portreta i autoportreta, najčešće crkvenih građevinara i kipara te pokrovitelja umjetnosti. Ljudske figure se prikazuju sa sve većim realizmom a prigušen utjecaj klasične antičke umjetnosti vidljiv je u ekspresivnosti izraza, naglašavanju emotivnog stanja i u pažljivom oblikovanju draperija prikazanih likova.